11-5-2013
Bašta, dan i noć
- Aaah!! Šta je ovo gmizavo... !?
- Ah, ma to je nedužan stvor, tu je već od davnina.
Radimo u bašti, ja i još dvije drugarice. Krov barake za alat je natruo i pomalo se raspada. Popeo sam se gore da vidim šta se događa. Ispitujem drvenu letvu, ili nešto u obliku letve. Jer drvo je sada iznutra rupičasto pojedeno, napola probavljeno, spužvasto mrvljivo. Ostatci tog drvenog oblika prolaze izmedju vijaka koji ga spajaju sa krovom. Dok gomila gmižućih bića se na svjetlu dana razbježano sakriva u trule ostatke. Nediram dalje. Vjetar će to da oduva, ili kiša će da sapere. Silazeći sa krova prođe skoro neprimjetna misao. Zar nismo isti, svi mi koji svugdje sebi kuću gradimo? I ugodno je sve dok nas nešto neoduva, ili sapere. Neki tornado, cunami, ratna intervencija ili tako nešto: slava Holandije ispod vode!
Vraćam se iz bašte metroom, nazad u brlog. Mi, ljudi na stanici, svih smo vrsta. Putovali godinama tu u mjestu. Samo vrijeme je ono što se pomjera, dok mi stojimo tu na ovoj istoj stanici vremeplova. Kad podignem kamen neka stonoga će da produži dalje, malo dublje u zemlju. Tako i mi, pretvaramo se da nekuda idemo. I svi smo još tu, do sljedećih par generacija. Spopada me stara besmisao - milion godina! Iz te neljudske, naučne i spekulativne perspektive, sve je kosmički beznačajno, neukusno, ne baš za pisanje.
**
Prođoh igralište između kuća na kraju grada. Tu je uvijek gomila dječice, njih petnaestak ili dvadeset. Na sve strane rastrčani, svi nekako isti, samo malo drugog rasta ili starosti. Uglavnom dječaci, sasvim nedavno rođeni, igraju svoje igre. Mnoštvo dječaka u ovom predgrađu, onih malih, a i onih od po četrdeset i više godina. Uvijek taj aktuelni prelaz generacija. Stari i mladi se udružuju, vršnjaci se nadmeću, i sve ostale hijerahijije, igrice bez ikakve dodatne metafizike.
Moj zadnji razgovor tog dana:
- On je jedan od onih koji se prave da nevjeruju. Dok druga polovina naučnika je pobožna.
- Dobro neka bude, odakle ti ta statistika?
Pobožan ili ne, šta motiviše naučnika? Da li naučnik dolazi do vodećeg položaja isključivo na osnovu vlastitog znanja i talenta? Koliko je njegova iskonska radoznalost pomiješana sa težnjom za prestižom i ugledom? I koliko mu treba da se školuje, a koliko je uz to školovanje važno iskustvo u strateškim igrama sa onima na položajima? Tu su još filozofi, političari, umjetnici, i svi ostali sa potencijalom da postanu 'vodeći' u nečemu. Pa se prisjećam Hannah Arendt iz njenog intervjua šesdeset i neke (neki dan prvi put 'uživo' na yutube, umjesto da je čitam):
“Može biti da nisam upravu, ili da sam staromodna, ali žena netreba da dozvoli da se nađe u situaciji u kojoj vlada i naređuje. To joj nedoliči, kao ni sve ostalo guranje na položajima. Dokazivanje, čežnja za vodstvom, ugledom i vlašću – to je nešto za dječake. Meni je važno da me neko razumije i da sam sa sugovornikom u dialogu, a ne da sam od utjecaja na nekoga.”
**
Ove noći se nesjećam, nisam bio tu. A prošlu noć znam da sam stajao gledajući odraz u prozoru. Vidio sam bose noge na kuhinjskom podu. Nešto dalje, tri-četiri sprata niže, ispod balkona, između betonskih zidova... kese na vjetru. Karikatura video umjetnika; odbačena stvar se oživljava okom osjetljive duše, a kese plešu sve do Hollywood-a. Sublimacija smeća... Kliše ili ne, to je ta odvojenost, meditativna povučenost, trenutak spoznaje - iskonski i vanzemaljski, ne baš za pisanje. Baš tako ovo pišem: prošle noći smo bdjeli u predgrađu, kese i ja. Uz zvuk tanak i oštar gledam gore u tog komarca koji uporno pokušava da proleti sijalicom osvjetljen plafon. Bože: muško si, ne?
Einstürzende Neubauten - The Garden from neubauten.org on Vimeo.