sevcuk.nl ...... back
Umjetnici svih zemalja... 1-7-2007
Pokvarena pitanjaProšle noći ništa od spavanja. Jedno pitanje je iskočilo i zauzelo položaj. Ležim na nezgrapnom krevetu i prekontavam se. Napravio sam plan rada i formulirao motivacije. Ali čim sam izašao iz aviona i osvrnuo se, to pitanje je iskočilo - šta ću ja ovdje? Pojavljujem se u tzv. rezidenciji za umjetnike, osmjehujem se i relativiram. Ja sam ovdje stranac i ne razumijem kako stvari treba da funkcionišu. Dobio sam atelje, radni sto i krevet. Pa opet, slutim da neka moja nagađjanja nisu daleko od istine. Izgleda mi da je ova ustanova pretencija i reflekcija jednog glomaznog muzeja savremene umjetnosti tamo negdje u zabavnom parku na ivici grada.
Prvi dani u gradu, Seulu, lete. Ja se muvam u neposrednoj blizini ateljea trošeći vrijeme na najosnovnije životne potrebe. Istražujući mogućnosti Koreanskog načina prehrane zbunjeno lutam po pijaci i prodavnicama. Što je najvažnije prionuo sam na posao. Već dugo sam skicirao i razrađivao ideju. Pored svih uobičajenih neizvjesnosti, osjećam da se rad razvija u dobrom pravcu. Ali, iako se tema pokalapa sa mojom trenutnim nomadizmom, nelagodnost i inercija me prožimaju.
Pa da se vratim na pitanje zbog kojeg sam i počeo ovaj zapis. Moji se brinu što sam tako daleko odlutao: Kud' baš u Koreju - usred nuklearne krize? Što ćeš tamo? Naravno, upravo je to bilo moje pitanje poslije prvih par dana provedenih u Nizozemskoj: Što ću ja ovdje? Nije problem u tome što ja tada, prije petnaestak godina, nisam imao vremena da biram. Jer bio je bijeg - kud koji... Pa ipak, poslije toliko godina, još uvijek improvizujem pouzdavajući se u čari slučajnosti. I još jednu noć ležim i ne spavam. Kopka me sumnja. Čuo sam da je u Koreji najveća koncentracija odličnih učenika na svijetu. Biti odlikaš je jedna od vrlina konfucionizma. Čitav Koreanski društveni sistem se vrti oko neumoljive konkurencije gomile odlikaša. Primjećujem svog druga ovdje na rezidenciji. On redovno studira umjetničke magazine i ocjenjuje svoju poziciju u svijetu umjetnosti. Da se proba odlikaška taktika? Ostala pokvarena pitanja naviru.
Vrijeme za umiranje
Neki dan je bilo oproštajno veče koleginice sa ove čudne ustanove za umjetnike. Skupilo se dosta ljudi a nje nema. Razmišljam kako bi trebao još da radim. Možda da šmugnem u svoj atelje dok se ona ne pojavi. Ipak ostajem sa drugima, odlazim u kupovinu po piće. Večera je ispala srednja žalost uz neku divlju muziku. To je to, dosta je bilo - vrijeme za povlačenje i nastavak rada. Ali ne, ja sam se zaljepio i pijem slatkasti sođu (Koreansko 'vatreno piće'). Slušam Iranskog umjetnika kako priča o svojim strahovima u vezi mogućeg napada Amerike na njegovu zemlju. On je već dosta popio. Tješim ga, kažem da tako nešto nije moguće sa obzirom na trenutni neuspjeh intervencije u Iraku. A onda dalje pričam i neznajući kako, završavam svoje izlaganje sa sumnjama da Američkoj diplomatiji uopšte nije stalo do mira – rat i oružije su odličan biznis.
Zašutio sam. Da li malo da popijem? Večeras se ionako misli teško kontrolišu. Ja i on dalje nagađamo šta jeste a šta nije moguće. Da li je pravi cilj dosadašnjih tzv. preventivnih intervencija ustvari bio stvaranje plodnog tla za uzgoj lokalno-rasnih terorista? Jer upravo ti opasni teroristi su ideološki neophodni da se vladajuća elita još bolje globalno učvrsti. Jer to je samo dio taktike spekulativnog profitiranja, itd... Slatkasti suđu se miješa sa pivom i ja gledam svog sada već pijanog prijatelja. Strah i zabrinutost su nestali. On izjavljuje kako je zaista srećan. Pokušavam da mu odgovorim pa se upetljam. On diže ruku u stilu nacističkog pozdrava i smije se u vezi 'osovina zla' (Buševa konstrukcija: 'axis of evil'). Jer on zaista mora da se vrati u Iran gdje će da umre u svojoj tridesetoj. Njega ustvari suđu podsjeća na sirup za kašljanje. Mi nastavljamo priču o politici. Kažem da mi se čini da su umjetnici vrsta političara. Ja ne mislim na one političke umjetnike čiji se radovi (zajedno sa teoretskim knjigama koje čitaju) graniče sa bezopasnim psovkama šarolikih ptičica. Ja mu pričam o umjetnicima koji pametno šute i ne troše energiju na rizične izjave. Kao neka vrsta punokrvnih političara. Kao tajna strategija neke bezlične i savitljive Nizozemske političke partije. Dok sam se ja sav zajapurio objašnjavajući kontekste Nizozemske 'polder' politike, moj drug, već skroz pijan, viče da se nikakvim vjerskim partijama ne treba vjerovati. Vrijeme je za umiranje, jer ko može da se zauvijek potuca po svijetu. A u mojim pijanim ušima odzvanja eho nekih hrabrih teoretskih tekstova.
Tajni agent
Koreanska poznanica me vodi kroz pijacu tehničke robe u Seulu. To je ujedno najveća pijaca te vrste na svijetu. Mi tražimo majstore za popravak moje video kamere. Pokvarila se baš u trenutku kada sam snimao registraciju nove instalacije. Misija nam nije uspjela. Sjedimo u taksiju i pričamo. Tek smo se nedavno upoznali na otvaranju njene izložbe. Ona ima stabilan život u Koreji i udata je. A zaista želi da emigrira. Ima gomilu ideja i opcija. Još samo treba da se odluči između Amerike i Evrope. Želi da ide iz Koreje jer joj je život postao suviše predvidljiv i običan. Nju interesuje mogućnost nekog novog identiteta. Šta ja tu mogu da kažem. Ako se odluči za Nizozemsku, biće mi drago da je tamo ponovo vidim. Da li da počinjem u vezi moje nedoumice - šta bi mi značila mogućnost stabilnog života u sredini u kojoj sam odrastao. Naravno, to joj nije zanimljivio. Ona me prekida u mislima sa svojim golicavim ispitivanjem. Kako sam ja uopšte postao umjetnik? Valjda nisam imao izbora, odgovaram joj. Nisam se uklapao u okolni sistem. Morao sam da improvizujem kao i svi ostali baksuzi. Ona me gleda puna razumjevanja, kao da se prepoznaje u mom opisu početne situacije. Pita me da li je za nju lako da pređe Balkanske granice. Kaže da su joj te zemlje zanimljive. Prije godinu ili dvije bila je velika izložba i par predavanja sa umjetnicima Balkanskog porijekla. Ja nagađam što je baš Balkan za Koreju postao interesatan. Da li je to bio samo prolazni egzotični trend ili iskrena razmijena Koreje sa jednim perifernim područijem savremene umjetnosti? A ona me pita da joj ispričam nešto u vezi Bosne. Aha, šta sada? Lakše mi je da pričam o Nizozemskoj. Ili da joj pričam o mom novom radu baziranom na vicevima o legendarnim Bosancima. O imaginarnom Hasi koji je na više načina upleten u globalne trendove. Haso koji prvo pokušava da postane tajni agent, ali je ubrzo optužen za terorizam. Zatim taj Haso želi da pobjegne od samoga sebe. A bumerang sudbine se vraća i udara ga punom snagom. Mada nije baš pogodno da se tako prepričava video instalacija. U potpunosti mijenjam temu. Pričam o mogućnostima razmijene i solidarnosti među umjetnicima i ostalim kulturnim radnicima. Ona me povremeno ne razumije. Misli da je problem sa njenim Engleskim. Kaže da je ja podsjećam na nekog tajnog agenta. A ja gledam njene kose oči i malo lutam u toj dubini. Zar ljudka komunikacija nije neprestano pogrešno razumijevanje i nagađanje? Čak i onda kada nam se čini da se u potpunosti slažemo.
Kolači (i klozeti)
Osvrćem se okolo i razgledam. Povremeno škljocam svojim malim špijunskim foto-aparatom. Mjesto se zove Hermes, po imenu Grčkog boga granica, putnika, razmijene, prevoda i interpretacije. Iza tog imena se krije vodeća Pariška modna kuća - luksuzna odjeća i nakit. Prisutna je na više kontinenata, pa tako i u Seulu ima svoj ogranak. Inače, dosta umjetničkih prostora u Koreji je sponzorirano novcem modnih kuća. To je njihova razglednica. Ja sam već razgledao izložbu i malo se dosađujem. Gledam otmenog mišićavog portira. Ukočeno stoji dok mu iz jednog uha viri slušalica sa kablom. Izgleda mi kao kombinacija plastične modne lutke i tjelohranitelja. I svi posjetioci su veoma otmeno odjeveni, kao da su na balu, međusobno se snimaju i uvaženo šetkaju oko umjetničkih radova. Pet, šest konobara se rastrčalo sa šampanjcem i delikatesnim poslasticama. Ja povremeno otvorim svoj kljun da mi ubace neki novi ukusni smotuljak. Prilazim uvaženom arhitekti koji me prepoznaje i rutinski pozdravlja. Pitam ga kako mu se izložba sviđa. A on se osvrće oko sebe i kaže da se ne razumije. Zajedno pratimo pogledom ženu u lepršavoj i poluprozirnoj crnoj haljinici. Ona je kustos izložbe. Sama izložba je formalno interesantna i inteligentna igrica. Pa ipak, pozornica ovog otvaranja meni izgleda kao maskenbal na temu umjetnosti.
U Koreji mi sve izgleda ekstremnije nego na ono što sam navikao u Nizozemskoj. Izlazim na terasu na kojoj se skupilo par ljudi sa čašicama. Malo ko zna Engleski. Na mojoj jakni je još uvijek bedž na kome stoji Koreansko 'ne' uz skraćenicu FTA (free trade agreement / slobodni trgovinski ugovor). To sam dobio od jednog demonstranta kada sam zalutao na anti-američkoj demonstraciji. U prosijeku, ljudi na ulici smatraju sve bijelce za Amerikance. Evropljana nema puno. Neznajući za demonstracije zaglavio sam sa par prijatelja u saobraćajni haos. Jedva smo se uspjeli parkirati i nastavili pješke. Sve ulice koje smo prolazili bile su blokirane sa blindiranim autobusima. Iza svake blokade na stotine policajaca i specijalaca. Poslije desetak blokada izgledalo je kao da je čitav centar okupiran. Na hiljade uniformisanih osoba. A mi pošli na koncert ozbiljne muzike. Napokon stižemo do žarišta demonstracija ispred Američke ambasade. Prekoputa je naše odredište - koncertna dvorana. Nevjerovatno, ispred nas su, okruženi blindiranim autobusima, samo stotinjak skandirajućih ljudi .
Počela je da sipi kiša. Ja se sklanjam sa terase i ponovo razgledam izložbu. Opraštam se sa prijateljicom. Pljusak je uveliko počeo. Ona me povezuje sa nekom starijom damom koja će me kolima odbaciti do metroa. Pljusak se pojačava i divlja. U kolima tišina, šutnja. Spektakularni kraj Koreanske hladne i suhe zime. Vrijeme je da se vraćam za Nizozemsku. Toliko sam toga pogrešno shvatio. Toliko smiješnih i neodgovorenih pitanja visi u zraku. Gomila mogućih pogrešnih zaključaka. Zašto su torte ovdje tako lijepe, ali plastičnog ukusa? Da li su one imitacija torti sa Američkih filmova, dok za prave Koreanske kolače još nisam imao vremena? Zašto su klozet šolje prepune vode, tako da ti se zadnjica ovlaži svaki put kad se olakšaš? Je li to treba da je tako, ili je to jedna od tabu tema koja ne bi trebala da se započinje. Hermes, bog prevoda mi nije puno pomogao. Za Koreju mi ionako treba mnogo više od ova tri mjeseca.
Pitanje solidarnosti
Mala drvena ptičica, kao neka ptičija verzija Pinokija, skakuće na jednoj nozi. Za njom skakuću još par sličnih drvenih vrapčića. Jedan po jedan sakrivaju se u nepokošenoj travi.
Pred spavanje sam malo lutao na 'Google Earth'. Tek sam nedavno instalirao taj sistem spojenih satelitskih fotografija. U par poteza sam zumirao položaj mog ateljea u Nizozemskoj. Potom sam otišao do Seula i zumirao na par mjesta lijepih sjećanja. Pošto nije čitava planeta dostupna za pregledanje, zanimalo me je kolika je vidljivost mog rodnog grada. Na moje iznenađenje i bez ikakvih problema sam preletio preko velikog travnjaka ispod mog rodnog nebodera. Tamo sam se često igrao. I upravo taj nepokošeni travnjak sam sada odsanjao, pun drvenih ptičica.
Odavno ne pratim dnevna politička događanja u bivšoj domovini. Jer kao da je uvijek jedno te isto - začarani krug. A u Koreji sam napravio eksperiment da puna tri mjeseca ne pratim Nizozemsku politiku. Po povratku palim TV i gledam prve Nizozemske vijesti. Ništa novo. Neki stari trendovi se ponavljaju. U parlamentu je diskusija o dvojnom državljanstvu i o dokazivanju lojalnosti Nizozemskoj. Ljudi na političkim položajima trebaju da se odreknu svog dvojnog državljanstva i tako simbolično dokažu integraciju u Nizozemskom društvu. Otkuda ta ideja? Zar nije normalno imati dva pasoša, ako su ih ljudi zaslužili? Pa se prisjećam, ja nikada nebi došao do Koreje bez Nizozemskog pasoša. Sloboda kretanja se određuje prema ekonomskim granicama. A kao što samo ime govori, 'prvi svijet' je taj koji ima prvenstvo kretanja. Dok se postojeća hijerarhija održava jednosmjernom slobodnom trgovinom i veoma komplikovanim vizama za trećerazredne pasoše. Još samo kada bi Nizozemske manjine, osim primjernog odricanja od svojih dvojnih pasoša, istovremeno naručile operaciju mozga, da ih njihova prošlost prestane uhoditi i proganjati. Mada je to dosta komplikovana operacija, pogotovo za one urođene i nikad prilagođene Nizozemske baksuze. Pa zar nisu ti fantomski dvojni identiteti upravo integralni dio istorije Nizozemskog društva? Sa druge strane pojam normi i vrijednosti se učestalo koristi kao neka propaganda za 'normalan' (po mogućnosti porodični i hrišćanski) Nizozemski način života. U teoriji, kada bi svi neprilagođeni i problematični slučajevi slijedili te norme i vrijednosti, tada bi oni postajali 'normalni' i 'obični' građani. A upravo ta 'običnost' je za mene ključno pitanje. Koliko su baš ti 'obični' ljudi zaista prilagođeni? Egzistencijalna nesigurnost i podložnost religioznim, nacionalnim i komercijalnim manipulacijama je ono što plaši i intrigira. I ja sam još uvijek fasciniran tim 'običnim' životom i sirovom socijalnom kohezijom koja je osnova bilo kojeg društva. Dok su vanjski neprijatelji ili unutrašnji uljezi dobrodošli koncepti za održavanje te kohezije.
Iako sam već davno otišao iz 'običnog' života moje sada već legendarne domovine, ja mu se redovno vraćam kroz moje radove. Iako nikada skroz prilagođen i sa popriličnom vremenskom i prostornom izobličenom pripadnošću, ljudi me tamo još uvijek prepoznaju kao 'pripadnika'. To je često osnova na kojoj nastaje moj početni kvazi-dokumentarni materijal. A onda takve skice ostavim jedno vrijeme po strani da bi dobio na vremenu za neki širi kontekst i značenje. Sa druge strane, 'običan' život u Nizozemskoj sam uvijek posmatrao iz ptičije perspektive. Tako na primjer, u radu 'Looking for Rebels' (Potraga za buntovnicima) snimao sam događaje na ulici sa zgrade u kojoj sam tada živio. Ali neko me je uveliko nadmašio u snimanju sa velike visine i u montaži sadašnjih i budućih Nizozemskih problema. U bioskopima se nedavno prikazivao veoma popularan eko-odgovorni dokumentarni film. Između ostalog taj dokumentarac se ticao opstanka Nizozemske teritorije. Ja ga nisam pogledao ali sam u novinama vidio montaže sateliskih slika iz tog filma. Sve u stilu prije i poslije katastrofe. Tako da mi se učinilo da sam taj film već odgledao - već mi je sve bilo uveliko čisto i jasno. U tom najcrnjem Holivudskom scenariju (zamišljam spektakularnu pozadinsku muziku) globalna klima je toliko pobjesnila, potopivši sva niža priobalna područija. Od tada se po svijetu potuca velika masa ekoloških izbjeglica. Ja sam jedan od njih. I svaki put kada sretnem nekog Nizozemskog zemljaka, nostalgično se prisjećamo naše legendarne Nizozemske domovine. Ali koliko je ovaj scenario zaista daleko od naše sadašnje stvarnosti? Dok savremena umjetnost pluta po moru i potopu globalnog kapitalizma, umjetnici (i ostali političari) imaju vremena da izoštre svoj fokus. Jer konture jedne kosmopolitske solidarnosti se redovno pomaljaju na horizontu.
Igor Sevcuk, 1-7-2007